Od kada je vaša dijete bolesno?
Ovo će očigledno biti dug dan. Počeo je u 05:30 jednosatnim veslanjem po bistroj vodi jezera Harpswell Sound. Zbog toga sam morao odreći se vožnje biciklom za vrijeme pauze za ručak čime punim baterije pred noćno dežurstvo. Bez ove energetske injekcije počeo sam se “vući” na poslu već oko 18:00 časova. A noć je tek počinjala.
Preuzeo sam dežurstvo, pregledao terapijske liste i sve je ukazivalo da će ovo biti još jedna uobičajena noćna smjena. Većina djeca koju sam večeras pregledao su bili sa “uobičajenom problematikom”. Uglavnom već nakon prvih anamnestičkih podataka i pregleda, sa priličnom sigurnošću mogu pretpostaviti o čemu se radi. Oni malo komplikovaniji su predstavljali izazov za moju sposobnost deduktivnog, logičkog razmišljanja i zaključivanja.
Ali, kako je veče odmicalo broj uputnica i poziva u ambulantu se povećavao sve više i više. Umor me polako obuzimao, sve teže sam se nosio sa obimom posla ove noći. Ipak, uspio sam sve završiti do kraja radnog vremena, ali sam bio iscrpljenim. Protekli sati su za mene bili frustrirajući. A sve je u početku ličilo na jedno uobičajeno dežurstvo. Ali na kraju nije ispalo tako. Zašto? Da bih to shvatio odlučio sam malo pozabaviti se matematikom.
Od svih pacijenata koji su se javili na pregled, četvoro djece, svi stariji od dvije godine, imali su simptome bolesti u ukupnom trajanju od 12 časova. Znači, ne radi se o prosječnom trajanju simptoma bolesti kod svakog od ova četiri pacijenta ponaosob, nego o tome da je U-K-U-P-A-N broj sati tokom kojih su ova djeca bila bolesna iznosio 12. Naime, jedan pacijent se razbolio 4 sata prije nego što se javio u ambulantu, dvojica su bila bolesna tek posljednja 3 sata, a kod jednog djeteta prvi simptomi bolesti su se pojavili prije 2 sata. Svi su imali tjelesnu temperaturu 38,3°C ili višu kao i simptome povraćanja, glavobolje i bolova u grlu. Jedan pacijent je imao samo povišenu tjelesnu temperaturu. Ipak meni to u trenutku dok sam ih pregledao nije ništa značilo u smislu moga profesionalnog odnosa. Pristup svakom pacijentu je isti, detaljan, sveobuhvatan Baš kao i razgovor sa zabrinutim roditeljima.
Kao i većina pedijatara susretao sam se sa slučajevima teško bolesne, septične, životno ugrožene djece kod kojih su se prvi simptomi pojavili tek unazad nekoliko sati. Ali, istini za volju, to su tek pojedinačni i veoma rijetki slučajevi. Iako se smatram prilično iskusnim pedijatrom i dobrim dijagnostičarem treba biti iskren prema samom sebi. Simptomi bolesti, koji traju tek nekoliko časova su veoma često atipični, nejasni, nedovoljno izraženi, a da bih mogli odmah da postavimo dijagnozu ili čak da posumnjamo o čemu se radi.
Preuranjeni odlasci ljekaru su životna činjenica današnje pedijatrije, a “groznica” dežurstva protekle noći me je navela da se zapitam zašto je to tako i zašto se to dešava sve češće i češće. Zašto 4-godišnjeg dječaka, koji je inače zdrav, odvesti pedijatru zbog temperature koja traje zadnja 2 sata i zbog toga što “….nije nešto dobar….”? Svakako, jedan od bitnih faktora je politika “otvorenih vrata”, odnosno mogućnost da se u svako doba dana i noći bolesno dijete odvede pedijatru na pregled. Svakako da će znatan broj roditelja da iskoristi ovu mogućnost već na samom početku bolesti.
Ponekad se radi o tome da je dijete provelo dan sa “onim drugim roditeljem”. Kombinacija toga i osjećaja krivica i roditelske nesigurnosti će tada biti i više nego dovoljan razlog za odlazak ljekaru. S druge strane nedovoljna edukacija o tome šta i kada činiti odnosno ne činiti sa djetetom koje se razboljelo, roditeljima često ne ostavlja drugu mogućnost nego da se odmah jave pedijatru. U tome znatan dio krivice snosimo i mi sami. Prevashodno zbog nedostatka kvalitetnih programa edukacije roditelja, a vezano za najčešće zdravstvene probleme dječijeg uzrasta. Time samo sebi štetimo i idemo na ruku medijama koji postižu velike tiraže pričama o rijetkim i kobnim komplikacijama tzv. “uobičajenih, bezalenih bolesti”.
Pojedini roditelji reaguju zabrinutošću i strahom koji su znatno izraženiji nego što bi to bilo očekivano kod većine nas drugih roditelja. Koji god da je razlog ovih preuranjenih odlazaka ljekaru, to se dešava, to je činjenica. Svi mi veoma često u magli nejasne, početne kliničke slike moramo pažljivo birati riječi i odgovarati na pitanja roditelja. Ne želim biti od onih pedijatara koji će lakonski odmahnuti rukom i reći “ma znate, nije to ništa ozbiljno”. S druge strane ne bih htio na roditelje u takvoj situaciji ostaviti ni utisak nadmenosti, arogancije (ili čak, ne daj Bože, ljutnje), ali želim na neki način da im ukažem na činjenicu da su sada došli prerano. A to u tom trenutku možda i nije najbolja odluka za njihovo dijete.
Zbog svega ovoga razmišljam o izradi algoritama koji će osigurati da roditelji dijte odvedu na ponovni pregled kod pedijatra u pravom trenutku kada stanje djeteta zahtijeva ponovnu procjenu. Ali tu leži opasnost od mnoštva scenarija tipa “šta učiniti ako……”. Zato se bojim da bih na taj način samo dodatno potencirao anksioznost ionako već uznemirenih roditelja.
I na kraju dežurstva šta još reći? Koliko god za mene ovi preuranjeni odlasci pedijatru bili frustrirajući, nikada niti jedan od njih ne bi mijenjao za zakašnjeli odlazak pedijatru. Jer, ovi potonji su oni koji nas najčešće drže budnima i pod stresom cijele noći i sa sobom nose veliku dilemu krajnjeg ishoda liječenja.
William G. Wilkoff, MD